Često kada roditelj dobije onu ružnu vijest o djetetovom zdravlju nameće se pitanje da li treba to reći djetetu i kako ili ne. Roditelji strahuju kako će to dijete podnijeti i prihvatiti ali u pozadini se ipak krije još veće pitanje, hoću li ja kao roditelj biti sposoban iznijeti to djetetu na normalan način, biti dovoljno jak za njega i za sebe u isto vrijeme i biti spreman prikupiti i obujmiti bilo koju eksplozije emocija kada dođe. No roditelji u djetetu vide svaku sekundu njegovog odrastanja i uvijek nekako zanemare koliko su oni čvrsti, žilavi i hrabri. Pravi heroji, zar ne? Pa kako onda razgovarati s njima o tome?
Prvo da zaključimo iako ste vi staratelj i do punoljetstva donosite odluke za svoje dijete, svatko ima pravo da zna točne informacije o svijetu oko sebe i sebi. Tako da se većina psihologa slaže da djetetu uvijek treba reći koja je dijagnoza, a u nastavku ćemo objasniti i kako. Otvorenost u komunikaciji je važna. Prednosti otvorene komunikacije s djetetom u bilo kojim životnim situacijama su brojne. Među prvim djetetu se javlja osjećaj aktivne uključenosti, smatra se važno i poštovano od strane roditelja. To jača djetetov kapacitet za nošenje s bolešću te daje primjer kako se suočiti s teškim životnim situacijama.
Treba naglasiti da je svako dijete drugačije i da će svako dijete imati drugačije reakcije. Isto tako bitno je imati na umu da djeca prerađuju informacije na svoj način i u skladu sa svojom dobi, što ne znači da nas nisu čuli ili doživjeli. Izostane li vanjska reakcija, dobro je provjeriti koliko nas je dijete razumjelo jer se može dogoditi da su neke informacije ipak presložene ili previše apstraktne za njegovo poimanje svijeta te ih je potrebno prenijeti drukčije ili su nedovoljne i dijete ne može stvoriti cjelovitu sliku o tome, a dijete ne zna što ̈ne zna ̈ pa da pita. U svakom slučaju koliko je bitna točnosti i iskrenost u prenošenju informacija toliko je i bitno da razgovor s djetetom zaključite dajući im vremena da vam postave sva moguća pitanja i da oni vama objasne kako su shvatili to što su čuli.
Probat ću kroz ovaj članak približiti na koji način pristupiti djetetu ovisno o godina i stupnju razvoja i kako pomoći njemu ali i sebi kroz ovaj trnoviti put. Ta pomoć se odnosi na pružanju prave podrške i motivacije koja će im pomoći u prihvaćanju i prilagodbi na nove životne navike na pozitivan način.
0-3 godine
Smatra se kako djeca u dobi do tri godine ne mogu razumjeti bolest niti koje promjene donosi u obitelj, a donosi ih. Djeci do tri godine to je najveći problem jer narušava njihovu rutinu i tako im stvara osjećaj nesigurnosti. Djeci tog uzrasta najbolje je dati nužne informacije u određenom trenutku kad primijetite da postoji upitnih iznad njegove glave tako da njihov osjećaj sigurnosti i nenarušene rutine ostane netaknut u što većoj mjeri.
3-6/7 godina
Djeca predškolske dobi od tri pa do šest/sedam godina u ovoj dobi obično nisu svjesna kompleksnosti zdravstvenih problema i često ne razumiju što dijagnoza znači. Njihovo shvaćanje bolesti često se svodi na jednostavne pojmove npr. ̈boli me trbuh ̈ ili ̈moram uzeti lijek da se osjećam bolje ̈. Djeca u ovoj dobi mogu razumjeti bolest objašnjenu u jednostavnim terminima. Najčešće će tražiti konkretne razloge zašto se bolest pojavila, pitaju konkretno koliko se moraju liječiti i kad će bolest proći. Dobro je bolest nazvati točnim nazivom kako bi se izbjegla dodatna prikrivanja. Vašim otvorenim nastupom oko bolesti, ulijevate sigurnost djetetu da imate situaciju pod kontrolom.
Koristite jednostavan jezik i što više razgovora kroz igru kako biste im objasnili njihovu dijagnozu. Primjerice, umjesto kompliciranih medicinskih pojmova, možete reći: ̈Trebat ćemo paziti na hranu koju jedemo, kako bi tvoj trbuh bio sretan. ̈ Djeci ove dobi promjena može biti izazovna, ali uspostavljanje rutine može pomoći. Na primjer, uključivanje zdravih namirnica u redovite obroke kao dio igre može motivirati dijete. I naravno, pozitivno potkrijepite promjene ponašanja. Kada dijete napravi izbor u skladu s novom navikom, pohvalite ga i nagradite na način koji mu je blizak.
Svakako pitajte dijete ima li ono neka pitanja vezano uz bolest i na njih odgovarajte kao što je gore opisano: oprezno, općenito, bez puno definitivnih izjava. Može se dogoditi da djeca ove dobi pomisle da su možda oni nekim svojim neposlušnim ponašanjem izazvali da se razbole. Naglasite kako je to nemoguće!
6/7-12 godina
Djeca osnovnoškolske dobi od šest pa do dvanaeste godine počinju bolje razumijevati pojmove zdravlja i bolesti. Oni mogu postavljati više pitanja i tražiti logične odgovore o svojoj dijagnozi i potrebnim promjenama. Svakako naglasite da ako imaju pitanja oko bolesti, neka vas slobodno izravno pitaju umjesto da informacije traže od drugih ljudi iz okoline. Tako možete biti sigurniji da su informacije kojima barataju istinite i primjerene njihovom uzrastu. Nužno je pružiti informacije o njihovoj dijagnozi na način koji je prilagođen njihovoj dobi. Razgovarajte o tome kako različite životne navike mogu pomoći da se osjećaju bolje. Jako je bitno da ih uključite u proces donošenja odluka. Na primjer, ako moraju mijenjati prehranu, dajte im mogućnost izbora zdravih namirnica koje bi željeli probati. Nadalje, budite uzor! Djeca ove dobi često uče promatrajući svoje roditelje. Ako vi prakticirate zdrave navike, veća je vjerojatnost da će ih i oni usvojiti. I za kraj budite otvoreni prema njihovim brigama i strahovima. Slušajte ih i pružite emocionalnu podršku kako bi se osjećali sigurnije u promjenama. Ako primijetite naglu promjenu u njihovom raspoloženju vezano uz dijagnozu, naglu zabrinutost ili bilo koji drugi znak da se djeca loše nose s čitavom situacijom, svakako potražite savjet dječjeg psihologa koji će vas dodatno savjetovati i provjeriti kako se osjeća vaše dijete.
12/13-18 godina
Tinejdžeri su svjesniji svog tijela i svog zdravlja te često žele imati kontrolu nad svojim životom. Oni također mogu osjećati sram ili nesigurnost zbog svoje dijagnoze, posebno ako se ona razlikuje od ̈normalnog ̈ ponašanja njihovih vršnjaka. Razgovor s tinejdžerima vjerojatnije će biti detaljniji u smislu bolesti, opcija liječenja, mogućnosti izlječenja, nuspojava, budućnosti i života s dijagnozom i sl. Vjerojatno će vas pitati detaljna pitanja i htjeti se više uključiti. Sigurni budite da su i izloženi raznim izvorima informacija pa budite sigurni da u najvećoj mjeri ipak poslušaju informacije od vas i liječnika te ih tražite da s vama dijele sve što čuju iz drugih izvora, pogotovo ako ih takve informacije uznemire.
Opet ponavljam otvoreni razgovor je nužan, posebno u ovoj životnoj fazi. A kada se suočavate s dijagnozom niti jedno pitanje ne smije postati tabu. Tinejdžeri cijene iskrenost. Razgovarajte s njima o njihovoj dijagnozi i kako promjene mogu poboljšati njihovo zdravlje. Potičite ih da postavljaju pitanja i izražavaju svoje osjećaje. Dajte im određenu dozu samostalnosti u upravljanju svojim zdravljem. Na primjer, omogućite im da planiraju svoje obroke ili odaberu vrstu fizičke aktivnosti koja im se sviđa. Podrška i empatija su nužne ovim malim ljudima. Slušajte njihove brige i osjećaje. Nemojte ih forsirati na promjene, već ih motivirajte kroz razumijevanje i podršku. Potičite sudjelovanje u grupama vršnjaka s istim izazovima. Razgovor s drugima koji imaju slična iskustva može im pomoći da se osjećaju manje usamljeno i više motivirano za promjene.
U slučaju svih uzrasta važno je očekivati više od jednog razgovora, a kod manje djece razgovori će biti kraći, možda po rečenicu dvije prije nego dijete nastavi sa svojom igrom ili drugom zanimacijom. Kod veće djece će i razgovori postajati detaljniji. Ohrabrite ih da, ako im to ne odgovara, ne moraju svoje emocije dijeliti s ostatkom (daljnje) obitelji i prijateljima. Potaknite ih da se otvore onoliko koliko im je ugodno, pokažite da ste i vi tu za njih i da je sasvim u redu ako ne žele o tome pričati s ljudima iz okoline. Pripremite ih na mogućnost da će njihovi prijatelji možda saznati to od svojih roditelja, no i tada ih ohrabrite da s vama razgovaraju u slučaju da ih neki od tih kontakata uznemiri. Važno je da vi budete u centru njihova informiranja i da ste ujedno središnji izvor sigurnosti i optimizma.
Jako bitna je i razmjena emocija između roditelja i djece. S mlađom djecom je važno podijeliti sve emotivne trenutke uz objašnjenja koja su njima razumljiva i koja ih neće previše zabrinuti i opteretiti. Starijoj djeci mnogo znači da mogu pred vama i vi pred njima pokazati neugodne emocije. To ne znači da ćete djeci pokazati svoje najdublje strahove te da to nije natjecanje tko će biti jači ili kome je teže.
I na kraju, nekoliko općenitih preporuka za razgovor s djetetom koje je suočeno s lošom dijagnozom unutar svoje obitelji. Za razgovor se dobro pripremite. Budite svjesni da najbolje poznajete svoje dijete i znate kako si njim razgovarati i doprijeti do njega u okviru njegovih granica. Bilo bi dobro da uz vas u tom razgovoru bude prisutna i treća osoba, suprug/a ili neki drugi član obitelji. To može biti podržavajuće za dijete jer osjeti da su svi uključeni i stvara se atmosfera podrške za djeteta. Koristite termin točnog naziva dijagnoze prilikom referiranja na bolest, to djeci daje specifičnu informaciju te smanjuje zbunjenost i njihove interpretacije. Govorite iskreno, ali ograničite opise u skladu s dobi djeteta kako je gore opisano ili dodatno potražite savjet dječjeg psihologa. Naglasite da nitko nije kriv niti odgovoran za pojavu bolesti u obitelji. Ohrabrite ih da smiju osjećati i pokazati sve moguće emocije koje imaju, da ste tu za njih i svakako potičite da vas djeca pitaju sve što im nije jasno te da smiju pokazati ako im je teško.
Sada kad sam vam objasnila kroz faze rasta kako djeci objasniti njihovo stanje, povlači se pitanje promjena u dinamici obitelji ali i u djetetovom životu. Svaka promjena djetetu uzrokuje stres i osjećaj nesigurnosti zato je iznimno bitno da djetetu uvedete promjene sa što manje stresa i trauma za njega. Sada ću navesti i par smjernica kako dijete motivirati za promjene bez izazivanja trauma. Ključno je pristupiti situaciji s razumijevanjem i empatijom:
Pozitivan pristup: Fokusirajte se na ono što dijete može dobiti kroz promjenu (npr., više energije, bolji osjećaj) umjesto na ograničenja.
Stvaranje zdravih navika kroz igru: Posebno za mlađu djecu, promjene mogu biti lakše ako se usvoje kroz igru i zabavu. Na primjer, možete organizirati ̈izazove ̈ u kojima ćete zajedno birati i pripremati zdrave obroke.
Postavljanje malih ciljeva: Podijelite promjene u male, ostvarive korake kako bi dijete moglo vidjeti svoj napredak i osjećati se uspješno.
Izbjegavajte pritisak: Naglasite važnost zdravlja, ali bez stvaranja osjećaja krivnje ili srama. Djeca će se lakše prilagoditi ako promjene dođu iz mjesta ljubavi i podrške, a ne prisile.
Slušajte: Djeca trebaju osjećati da se njihovi osjećaji poštuju. Slušanje njihove zabrinutosti bez prosuđivanja može im pomoći da se osjećaju sigurnije.
Povezujte promjene s njihovim interesima: Ako je dijete zainteresirano za sport, naglasite kako promjene u prehrani mogu poboljšati njihove sportske performanse.
Stvorite pozitivno okruženje: Iznimno je važno stvoriti obiteljsko okruženje koje promovira zdrav način života. Kada cijela obitelj zajedno sudjeluje u zdravim navikama, dijete će se osjećati podržano i motivirano.
Zdrave granice: Djeci najviše pomaže da se ponašanje roditelja prema djetetu ne promijeni. To bi značilo da su im i dalje potrebne granice, standardan način na koji komunicirate, neki vaši mali rituali na neki prilagođen način trenutnom stanju.
I na kraju, podijelite ove preporuke s drugim članovima obitelji koji dolaze u kontakt s vašom djecom (bakama i djedovima, tetama i stričevima). Važno je da i oni znaju koliko ste informacija podijelili s vašom djecom, a koje informacije za sada ne želite dijeliti te ih zamolite da to poštuju. Naglasite im da sve što namjeravaju reći djeci prethodno provjere s vama. Zajednički cilj ovdje jest smanjiti zbunjenost djece i osigurati im što više bezbrižnosti i mira te im pokazati da nisu sami i da ste tu za njih, bez obzira na sve.
Kako bi djeca lakše prihvatila promjene životnih navika povezane s njihovom dijagnozom, važno je pristupiti im na način koji odgovara njihovoj dobi i razini razumijevanja. Ključ je u jednostavnoj komunikaciji, podršci, razumijevanju i uključivanju djeteta u proces donošenja odluka. S pravim pristupom, ove promjene mogu postati prirodan dio njihovog života bez stvaranja dodatne traume ili stresa. I budimo svjesni da takvi razgovori nas opet povezuju i daju djeci mogućnost da se lakše nose s emocijama, ne ostaju sami s njima, a i vi ne ostajete sami sa svojima. Kad si dozvolite biti ranjivi s djecom i biti čovjek, učite ih vrlo važne životne lekcije, povezujete se s njima na nov i drugačiji način i ukazujete im na posebnu dimenziju hrabrosti koja se javlja kad ostanemo u onome što je teško, pričamo o tome i povezujemo se s nama najbližima. To je također ljubav koju često nemamo hrabrosti dotaknuti i živjeti. Kada god skupa prolazimo kroz ovako teška životna razdoblja oni nas spajaju i zbližavaju te bude ono suštinsko ljudsko u nama, kapacitet za bliskost i povezivanje kroz ranjivost i prihvaćanje onoga što nam se događa. To ne znači da odustajemo, već nas to često čini hrabrijima i još spremnijima za borbu jer nismo sami.
Mi smo tu za naše heroje!
Napisala: Mirjana Zeko, mag. soc. rada i Gestalt psihoterapeut pod supervizijom
Dana: 17. 9. 2024. godine, Reykjavik