Uvod
Kada sretnete poznanika na ulici, biste li mu radije rekli da ste “umorni” ili da imate “napad panike”? Iako društvo danas sve više prepoznaje važnost mentalnog zdravlja, još uvijek postoji stanovita stigma oko priznavanja osjećaja poput anksioznosti. No je li svaka anksioznost uistinu problem koji moramo „popraviti“?
Radeći za Udrugu i razgovarajući s brojnim klijentima, primijetila sam kako se anksioznost gotovo uvijek opisuje kao crni oblak u životu. Pomoć se često zatraži tek kad taj crni oblak postane gust i težak, visoko iznad glave. Kroz terapijske razgovore uvidjela sam da mnogi doživljavaju anksioznost isključivo kao nešto negativno, gotovo opipljivo strašno.
Upravo zato odlučila sam napisati ovaj osvrt kako bih anksioznost približila našem svakodnevnom životu iz jedne drugačije perspektive. Anksioznost nije uvijek nešto što moramo suzbiti pod svaku cijenu – ponekad može biti i korisna.
Anksioznost kao prirodna reakcija
Anksioznost nije novo stanje koje se pojavi tek kad netko dobije službenu dijagnozu. Ona je oduvijek tu, utkana u našu biologiju kao dio instinkta preživljavanja. Od prapovijesti do danas, osjećaj straha i strepnje upozoravao je čovjeka na opasnosti u okolini.
Taj drevni alarmni sustav drži nas budnima pred važnim događajima, potiče na pripremu i planiranje, te nas štiti tako što mobilizira naše resurse kad prijeti neka opasnost. Drugim riječima, anksioznost nam može biti saveznik – motivator koji nas upozorava da nam je do nečega stalo ili da nešto u našem životu trebamo promijeniti.
Naravno, postoji trenutak kada anksioznost postaje preplavljujuća, paralizirajuća ili kronična. Tada je važno potražiti podršku i pomoć stručnjaka – bilo da je riječ o liječniku opće prakse, psihologu ili psihoterapeutu. Nije svaka tjeskoba znak poremećaja, ali kada osjećaj tjeskobe ometa svakodnevni život i dobrobit, vrijedno je potražiti pomoć.
Ipak, važno je razumjeti da nije svaka anksioznost patologija; ponekad je to samo glas našeg unutarnjeg bića koji pokušava privući pažnju. Postavlja se pitanje: gdje je granica između “normalne” anksioznosti i one koja zahtijeva intervenciju?
Drugačiji pogledi na anksioznost
Što nam anksioznost poručuje?
Ponekad je najvažnije pitanje koje si možemo postaviti: što moja anksioznost zapravo želi?
Kao što smo već spomenuli, tjeskoba je često signal koji nas pokušava usmjeriti prema nečemu važnom. Katkad nas upozorava na vanjske okolnosti koje nisu dobre za nas, a katkad na unutarnje konflikte koje nismo razriješili.
Zamislite situaciju: svako jutro, dok se spremate za posao, preplavi vas val tjeskobe. Tradicionalan savjet možda bi glasio: “Potraži terapiju, uzmi lijekove, nauči tehnike disanja da savladaš stres.” Naravno, sve su to vrijedni i opravdani koraci ako je anksioznost intenzivna.
No, što ako taj osjećaj nije samo “problem” u vama? Što ako vam anksioznost poručuje da možda niste na pravom putu i da se nalazite u okruženju ili situaciji koja ne podržava vaš rast i dobrobit?
Anksioznost kao glas autentičnog ja
Slavni psiholog Carl Jung uveo je pojam “sjene” – dijela naše ličnosti koji potiskujemo jer ne odgovara tuđim očekivanjima ili društvenim normama. Često upravo ta potisnuta strana nas pokušava doprijeti do svijesti kroz osjećaje poput anksioznosti. Tjeskoba tada može biti glas našeg autentičnog ja koje upozorava da nešto važno zanemarujemo.
Drugim riječima, anksioznost je velika reakcija na ono u nama što nije dobilo podršku. Ako se zapitamo što bi toj našoj potrebi ili osjećaju trebalo kako bi bio podržan, a ne pronalazimo odgovor, vjerojatno je razlog to što bi takav odgovor bio društveno neprihvatljiv.
Dvije vrste anksioznosti
Stručnjaci često razlikuju dva oblika anksioznosti:
Instinktivna anksioznost
Dolazi naglo, iz “trbuha”, bez puno prethodnih misli – gotovo kao refleks ili predosjećaj. Uđete u prostoriju i istog trena osjetite da nešto nije u redu, iako ne vidite očit razlog. To može biti instinkt koji vas upozorava na potencijalnu opasnost.
Kognitivna (naučena) anksioznost
Razvija se postupno kroz misli, brige i ono poznato “Što ako…?” propitivanje. Često je plod prošlih iskustava ili negativnih uvjerenja, i nije nužno povezana s realnom opasnošću, već strahom od ponavljanja prošlosti.
Anksioznost kao saveznik: pozitivne strane tjeskobe
Kada jednom počnemo anksioznost doživljavati manje kao neprijatelja, a više kao potencijalnog saveznika, otvaraju nam se novi uvidi.
Što nam tjeskoba može donijeti?
- Bolje planiranje i priprema
Briga nas može motivirati da budemo organiziraniji i pripremljeniji. - Pravovremena upozorenja
Upozorava nas na probleme prije nego postanu ozbiljni. - Veća empatija
Anksiozni ljudi često su osjetljiviji i pažljiviji prema drugima. - Kreativnost i inovativnost
Mozak koji previše analizira također je i mozak koji traži rješenja. - Osobni rast i otpornost
Svako suočavanje s tjeskobom jača našu otpornost i emocionalnu zrelost.
Zaključak
Anksioznost nije znak slabosti, nego znak da ste živi, da osjećate i da vam je stalo. Možda ponekad preplavljuje, ali u svojoj srži često nosi važnu poruku – o tome što vam treba, što vas boli i što čezne za promjenom.
Budite blagi prema sebi. I zapamtite – ne morate se s anksioznošću boriti sami.
Niste sami. I niste slomljeni.
S pravom podrškom, i anksioznost može postati prostor u kojem rastemo.
Autor: Mirjana Zeko, mag. socijalnog rada i geštalt psihoterapeut pod supervizijom