
Autor: prim. dr. sc. Marija Šandrk Beslać, spec. pedijatrije, subspec. pedijatrijske endokrinologije i dijabetologije
Celijakija kao multiorganska bolest
Celijakija se više ne smatra samo gastroenterološkom (GI) bolešću, već multiorganskom bolešću, posebno zahvaćajući endokrine organe. Većina bolesnika s endokrinim bolestima i celijakijom nema GI simptome, što, skupa sa sporom serokonverzijom, može odgoditi dijagnozu celijakije i pogoršati kontrolu primarnog endokrinog poremećaja.
Multidisciplinarni pristup ovoj bolesti je obavezan kako bi se izbjegla kasna dijagnoza i neispravno liječenje. Rana dijagnoza i pravodobno liječenje celijakije mogu zaštititi od razvoja drugih autoimunih bolesti.
Celijakija i dijabetes tip 1
Prevalencija celijakije u bolesnika s inzulin ovisnom šećernom bolešću (DM1) iznosi od 1,6 % do 16,4 %. Najveća prevalencija je među djecom, pri čemu relativni rizik iznosi 2,4 prije 20. godine života.
Celijakija se najčešće pojavljuje u prvoj godini dijagnoze DM1, kada se bilježi privremeni porast AGA, EMA i anti-TTG (u 3 % do 4 % bolesnika s DM1). Čak 7 % dijagnoza celijakije dogodilo se prije dijagnoze DM1. Prevalencija DM1 u bolesnika s celijakijom iznosi 4,5 %.
Istraživanja su dokazala negativizaciju autoimunih protutijela vezanih uz dijabetes (ICA, GAD, IAA) nakon godine dana bezglutenske prehrane.
Postoji povećani rizik od dugotrajnih komplikacija povezanih s dijabetesom i povećana stopa smrtnosti u bolesnika s DM1 i celijakijom u usporedbi s onima sa samim DM1. Također, pokazalo se kako bezglutenska prehrana u bolesnika s celijakijom i DM1 smanjuje broj hipoglikemija te poboljšava vrijednosti HbA1c i HDL-kolesterola.
Celijakija i bolesti štitnjače
Celijakija se češće pojavljuje uz autoimunu bolest štitnjače, uključujući Hashimotov tireoiditis i Grevesovu bolest. Prevalencija celijakije među bolesnicama s autoimunom bolesti štitnjače iznosi od 2,8 % do 11 %, naročito povezano s povećanjem protutijela na tiroidnu peroksidazu (anti-TPO).
Sumnja na celijakiju u bolesnika s hipotireozom postoji u slučaju potrebe za većom dnevnom dozom levotiroksina (≥ 125 mcg/dan).
Primjena isključivo bezglutenske prehrane u cilju normalizacije funkcije štitnjače kod bolesnika koji nemaju celijakiju nema opravdano znanstveno niti medicinsko uporište i općenito se ne preporučuje.
Utjecaj celijakije na rast
Snižen rast može biti jedini simptom celijakije. Uočen je prolazni, funkcionalni nedostatak hormona rasta (HR) u bolesnika s celijakijom, zbog disfunkcije hipotalamusa i smanjenog izlučivanja iz somatofornih stanica hipofize – autoimuni hipofizitis, koji se može otkriti prisutnošću antihipofiznih i antihipotalamusnih autoantitijela.
U takve djece zabilježen je smanjen “peak” HR u dinamičkim testovima te smanjena koncentracija IGF-1 zbog malapsorpcije.
Većina djece s celijakijom unutar godinu dana od početka bezglutenske prehrane doživi zamah u rastu i konačna visina u odrasloj dobi bolesnika s celijakijom obično je slična onoj u općoj populaciji, osim ako se dijagnoza ne postavi prekasno.
Izostanak povećanja brzine rasta u djece koja se strogo pridržavaju bezglutenske prehrane trebao bi pobuditi sumnju na kongenitalni i/ili trajni nedostatak HR.
Ostale endokrinološke povezanosti
Brojna istraživanja pokazala su povezanost celijakije i sa:
- insuficijencijom nadbubrežne žlijezde
- hipogonadizmom (zakašnjeli pubertet i neplodnost)
- metaboličkim bolestima kostiju (rahitis, osteoporoza, osteopenija)
Preporuke za praćenje
Serološki probir za celijakiju preporučuje se učiniti svake godine kod svih bolesnika s DM1, autoimunom bolesti štitnjače, kao i u slučaju drugih autoimunih endokrinih poremećaja i bolesti.
Također, u bolesnika s celijakijom potrebno je činiti redoviti probir na udružene endokrine bolesti.
Takav pristup omogućuje rano otkrivanje i odgovarajuće liječenje, osigurava normalan rast i razvoj djece te umanjuje rizik od dugotrajnih komplikacija.
“Većina djece s celijakijom unutar godinu dana od početka bezglutenske prehrane dožive zamah u rastu i konačna visina u odrasloj dobi bolesnika s celijakijom obično je slična onoj u općoj populaciji, osim ako se dijagnoza ne postavi prekasno.”