Danas je točno godinu dana otkako se moj život preokrenuo za 180 stupnjeva.
Točno 365 dana čitanja, 365 dana educiranja, 365 dana propitivanja, 365 dana pripreme obroka i jedno pitanje: Zašto? Zašto baš meni?
Iako nije ona ružna riječ s tri slova, čini se da joj je dobar uvod. Pogriješim li u samo 20 mikrograma glutena – velika je šansa da ova naizgled banalna dijagnoza, koja se liječi isključivo prehranom, preraste u ozbiljne bolesti današnjice. Valjda se zato naziva kameleonom, i to s razlogom!
No, sada mogu reći da sam dobro prošla – uhvatila sam okuku, što bi rekli.
Iako još uvijek ne shvaćam i možda ne prihvaćam u potpunosti ovu dijagnozu (a morat ću), sretna sam jer napokon znam kako se zove to mitsko biće koje me mučilo – celijakija.
Iza mene je dugogodišnje traganje za pravim imenom svega što me mučilo: nesnosne glavobolje, oticanje ruku i zglobova, nadutost, zatvor i mnoge druge tegobe.
U mojoj obitelji nisam znala nikoga tko ima slične probleme, pa ih nisam pripisivala genetici. No, tada nisam znala da je celijakija kameleon i da je rak debelog crijeva, od kojeg je moj ujak preminuo, vrlo jasna poveznica.
Ali kako da ja to povežem? Nisam planirala studirati medicinu – biti teta u vrtiću sasvim me ispunjavalo i tu sam pronašla svoj smisao.
Nakon više godina ugovaranja pregleda, silnih pretraga (čak i na rijetke bolesti), pogrešnih dijagnoza i terapija, moje stanje je postalo nalik anoreksiji – barem sam tako izgledala. Nisam povraćala, ali nisam mogla ni jesti. Imala sam dojam da me sve boli, a ponajviše kada bi mi propisali “dijetalnu prehranu” – dvopek, štapići… unosila sam velike količine glutena, ne znajući da ga moje tijelo prepoznaje kao najvećeg neprijatelja.
No, mojih neprijatelja bilo je više.
Dom zdravlja, gdje sam morala moliti za svaku uputnicu, debeli karton pretraga, kolutanje očima medicinske sestre u prijemnoj ambulanti i “nježna” sugestija moje liječnice opće prakse:
- Mislim da je stres.
Malo ste se opteretili, nije lako raditi s toliko djece… Par puta sam i sama ponovila tu rečenicu, ne bih li povjerovala, iako sam duboko u sebi znala da su mi djeca najmanji stres. Najveći stres bio mi je zakazati termin i slušati šesnaesto mišljenje šesnaestog specijalista.
Tada sam već bila iscrpljena i prihvatila sam da možda umišljam. Valjda doktorica zna bolje – ona je željela medicinu, kao što sam ja željela raditi u vrtiću. Tako je krenula i moja “terapija” antidepresivima, iako nisam bila depresivna. Bila je to zadnja slamka spasa.
Na antidepresive nisam dobro reagirala. Mijenjala sam psihoterapeute, ali ne i dijagnoze. Moje fizičko stanje bilo je sve gore.
Osjećala sam se kao eksperiment, a ne pacijent s jasnom dijagnozom. I tako, sasvim slučajno, u bespućima interneta, postajem i ja “Google doktor” i nailazim na temu celijakije. Od pobrojanih simptoma, malo koji mi je nedostajao.
Pitam se:
- Je li ovo sad nešto novo, pa liječnici nisu stigli učiti o tome, ili je ovo neka izmišljena bolest?
Odradila sam još taj jedan, zadnji pregled – testiranje antitijela na celijakiju u privatnom laboratoriju. Nisam smjela više ni kročiti u ordinaciju svoje liječnice.
I gle čuda! Antitijela na celijakiju bila su u enormnim visinama, daleko iznad prihvatljive granice. Počela sam se smijati.
- Eto ga – to je to.
Što sada?
Smogla sam snage i javila se svojoj doktorici. Više sam se brinula za nju – kako će reagirati i prihvatiti da je ovih šest godina “mašila” – nego za to hoću li dobiti uputnicu.
Bez riječi, bez komentara, bez čuđenja, upisala je nešto u karton: Susp. K90 i uputila me imunologu.
Za one koji su prošli isto, znaju da sam opet poslana na kriva vrata.
Ali o tome u idućem blogu – treba i ovo prožvakati…