Kako misliti na svoje emocije, kada je sva energija usmjerena na liječenje djeteta. Tko nije prošao tim putem ne može ni razumjeti. Kada vam je dijete u pitanju ti si kao roditelj potpuno uključen, istraživaš, čitaš i „znaš“ ponekad više iz te oblasti od doktora. I to je tako normalno jer nema sistema toga koji može da pomogne vašem djetetu više od vas.
Često roditelj nema luksuz da se bavi svojim emocijama i emocionalnošću, jer oni su preplavljeni ulogom stuba u obitelji. Oni moraju biti staloženi, uvijek nasmijani, voditi računa o djetetu, poslu i svim svakodnevnim brigama. Imati dijete koje je različito na bilo koji način od prosječnog djeteta je iznimno teško i zahtjevno, jer to znači da je i roditelj različit od prosječnog roditelja. Različitost postaje dio identiteta cijele obitelji. Kao na primjer sa hranom. Vašem djetetu treba poseban režim ishrane, pa onda roditelj pazi što kuha i priprema za dijete, a onda i cijela obitelj polako prihvaća tu promjenu na jelovniku i vama to postaje identitet. I to je ono što trebate prigrliti i s ponosom iznijeti u zajednicu. Naše društvo zna biti okrutno, kako prema djetetu tako i prema roditelju. Malo je onih koji će stati i samo upitati „Kako si?“. Koji znaju biti rame za plakanje i uho za slušanje. Puno je više onih koji nas okružuju sažalijevanjem kojem nikome ne treba niti koristi ili pak bespotrebnim savjetima, pričama o susjedi s istom bolesti i guranju onoga što nam ne treba i što ne želimo pod nos, umjesto samo da upitaju treba li ti išta?
- Prilagodba na neke promjene u životu su osobne za svakoga od nas. Svi mi imamo svoje obrasce ponašanja koje su naučene od djetinjstva i s njima se služimo u zaštitu svog mentalnog zdravlja što bolje možemo. Što to znači? Kada se roditelj suočava s dijagnozom, nije prvi put da se suočava sa nekim promjenama. Sigurno je doživjelo puno promjena tijekom života i nakon što ih je prihvatio stvari su krenule teči drugim putem. Pa jedna od promjena je i dolaska tog člana u obitelj. Nije ni to bilo lako za prihvatiti bez obzira koliko je tu ljubavi bilo. Dakle taj roditelj je već stekao obrambeni mehanizam kojim štiti svoje mentalno zdravlja kada je prihvaćanje promjena u pitanju. A što je s dijagnozom? To je promjena koju ne želimo prihvatiti. Kao i gubitak voljene osobe na primjer. I ta promjena prolazi kroz šest faza prihvaćanja. Svi smo vjerojatno upoznati sa tim fazama. Do nedavno je bilo pet faza kojih možete naći u svakoj literaturi, no u zadnje vrijeme se spominje i šesta. Proces počinje fazom poricanje uz rečenicu ovo se ne događa i ova faza djeluje relativno kratko i izaziva je prvobitnim šokom. Druga faza je bijes i traženja krivca. Automatska pomisao svakog roditelja je da su oni odgovorni za ovo stanje i dok jedni na neki način krive sebe, drugi traže uzrok u vanjskim faktorima kao što su medicina, hrana, svađe u obiteljima i slično. Treća faza je faza pregovaranja. Kako i sam naziv kaže nudiš sve što imaš samo da se to ne događa i da to nije stvarnost. Najteža faza depresije dolazi na četvrto mjesto gdje si demotiviran da se išta učini po tom pitanju i gdje dolaze svi drugi simptomi depresije. I dolazimo do pete faze gdje prihvaćanje sve što se događa i pronalazi se unutrašnji mir. I po novom, šesta faza je traženje smisla svemu što se dogodilo i dolazi se do spokoja. Prihvaćanje traje cijeli život. To nije proces koji ima kraj, nema trenutka kada ćeš doći u fazu i reći sad sam prihvatila, proces je završen i idemo dalje, nego se uvijek možeš vratiti u neku fazu bez redoslijeda i pravila.
- Ove je proces koji svi prolazimo različitim intenzitetom i ovisno o situaciji, ali je proces koji svatko mora proći jer je to biološki određeno. Ako se pitate kako ću ja to ikada proći ima jedna moć koju naš organizam ima a ona se zove kreativna adaptacija. Potrebno je vjerovati procesu prilagodbe te dopustiti da se tijelo i um samo prilagodi i adaptiraju jer su sposobni na to.
Međutim uvijek ima nekih trikova koji mogu pomoći da se taj proces odradi kvalitetnije a možda i kraće. Percepcija je iznimno bitna i kroz riječi koje izgovaramo. Kada bih svaku našu rečenicu koja počinje sa JA MORAM a koja nama sam sužava izbor koji imamo i stavlja dodatnu težinu preformuliramo. Pa onda umjesto da kažemo ja moram… (da prihvatim) preformuliramo i kažemo JA BIRAM da prihvatim. Isto tako kada moramo biti realni i odlučni, s jasnim ciljevima nemoj koristiti JA NE MOGU (promijeniti dijagnozu), nego biraj da kažeš JA NEĆU da promjeni dijagnozu. …. Nadalje kada budemo na rubu i trebamo nešto što bi nam olakšalo nemojte govoriti Treba mi više vremena, podrške…. Već sa većim uvažavanjem sebe koristi riječi JA ŽELIM više vremena za sebe, veću podršku. Osim ove percepcije je jednako važno održavati bioritma. Redovito spavanje, zdrava ishrana i dnevna rutina jako su bitni čimbenici za unutrašnji mir i mentalno zdravlje.
Kada potražiti pomoć?
Pomoć biste trebali potražiti onda kada vi osjetite potrebu i spremnost da radite na svojim emocijama. Većinom to se dogodi ako osjetite da se sami teško možete nositi s emocijama ili ako počinjete osjećati i fizičke simptome koji vas počinju brinuti. Nikada nije kasno za potražiti pomoć. Svi reagiraju drugačije na svoju bol i u skladu s tim, trebaju osluškivati svoje tijelo, srce i dušu.
I za kraj samo da još kažem da je uredu. Uredu je plakati cijeli dan, uredu je vrištati u jastuk, uredu je ne dati svaki dan sve od sebe, uredu je biti ljut na sebe i sve oko sebe, uredu je se osjećati baš tako kako se osjećaš. Sve je to ljudski i nisi sama na svijetu. Biti roditelj djeteta s dijagnozom je preteško. Kao roditelj žrtvuješ svaki atom svog bića, svaku sekundu svog dana. Činiš stvari za koje si mislio da nikad ne bih učinio i da nisi sposoban učiniti. Otkrivaš novog sebe. I znaj, i tog novog sebe moraš bolje upoznati, moraš ga zavoljeti i prihvatiti. No što god činio, nitko te nije pripremio na ovo i iako se nekad osjećaš izgubljeno to te ne čini lošim roditeljem. Budite ponosni na sebe. Budite zadovoljni svim postignutim i sa svim uloženim trudom. Budite sretni, iako je razlog sreći možda ne tako sretan. Ne možemo odabrati hoćemo li biti bolesni ili ne, no možemo odabrati hoćemo li biti sretni. Dobar roditelj je sretan i zadovoljan roditelj. To znači da morate ostaviti uvijek malo snage i da se posvetite samome sebi, koliko god to ponekad bilo teško ili zahtjevno.
Mirjana Zeko,
magistrica socijalnog rada
i geštalt psihoterapeut pod supervizijom