Tko nije prošao tim putem, ne može ni razumjeti. Kada je u pitanju dijete, roditelj je potpuno uključen – istražuje, čita i ponekad zna više iz te oblasti od doktora. I to je sasvim normalno, jer nema sustava koji može vašem djetetu pomoći više od vas.
Roditelj i emocije – gdje je prostor za njih?
Roditelj često nema luksuz baviti se svojim emocijama, jer je preplavljen ulogom stupa obitelji. Mora biti staložen, uvijek nasmijan, voditi računa o djetetu, poslu i svim svakodnevnim brigama. Imati dijete koje se razlikuje od prosječnog djeteta iznimno je zahtjevno – jer to znači da je i roditelj drugačiji od prosječnog roditelja. Različitost postaje dio identiteta cijele obitelji.
Primjerice, ako vaše dijete treba poseban režim prehrane, vi kao roditelj mijenjate jelovnik, a s vremenom to postaje način života i cijele obitelji. To je nešto što treba prigrliti i s ponosom predstaviti zajednici.
Naše društvo može biti okrutno – kako prema djetetu, tako i prema roditelju. Malo je onih koji će stati i upitati: “Kako si?” Više je onih koji nude sažaljenje ili nepotrebne savjete, umjesto da jednostavno pitaju: “Treba li ti nešto?”
Kako se prilagoditi promjenama?
Prilagodba na promjene je osobna za svakoga. Svi imamo naučene obrasce ponašanja kojima štitimo svoje mentalno zdravlje. Kada se roditelj suočava s dijagnozom djeteta, to nije prvi put da se suočava s promjenama. Kroz život smo doživjeli brojne promjene i, kada ih prihvatimo, stvari krenu drugim tijekom.
Dijagnoza djeteta je promjena koju nitko ne želi prihvatiti. Ona prolazi kroz šest faza prihvaćanja:
- Poricanje – “Ovo se ne događa.”
- Bijes – Traženje krivca, bilo u sebi, medicini ili okolini.
- Pregovaranje – “Dala bih sve da ovo nije istina.”
- Depresija – Osjećaj bespomoćnosti i tuge.
- Prihvaćanje – Dolazak unutarnjeg mira.
- Traženje smisla – Pronalazak značenja u iskustvu.
Prihvaćanje traje cijeli život. To nije proces s jasnim krajem, već se uvijek možemo vratiti u neku od faza, bez redoslijeda i pravila.
Kako sebi olakšati proces prihvaćanja?
Jedan od ključnih trikova je promjena percepcije kroz jezik. Način na koji formuliramo rečenice može značajno utjecati na naš unutarnji osjećaj:
- Umjesto “Ja moram prihvatiti”, recite “Ja biram prihvatiti.”
- Umjesto “Ja ne mogu promijeniti dijagnozu”, recite “Ja neću promijeniti dijagnozu.”
- Umjesto “Treba mi više vremena, podrške…”, recite “Ja želim više vremena za sebe, veću podršku.”
Osim percepcije, važno je održavati bioritam: redovito spavanje, zdravu prehranu i dnevnu rutinu. Sve to doprinosi unutarnjem miru i mentalnom zdravlju.
Kada potražiti pomoć?
Pomoć biste trebali potražiti kad osjetite potrebu i budete spremni raditi na svojim emocijama. To se najčešće događa kada osjetite da se sami teško nosite s emocijama ili kada počnete osjećati fizičke simptome koji vas zabrinjavaju.
Nikada nije kasno potražiti pomoć. Svaka osoba drugačije reagira na svoju bol i važno je osluškivati svoje tijelo, srce i dušu.
I za kraj – sve je u redu.
U redu je plakati cijeli dan. U redu je vrištati u jastuk. U redu je ne dati svaki dan sve od sebe. U redu je biti ljut na sebe i sve oko sebe.
Sve je to ljudski i niste sami. Biti roditelj djeteta s dijagnozom je preteško.
Kao roditelj, žrtvujete svaki atom svog bića, svaku sekundu svog dana. Činite stvari za koje ste mislili da nikada ne biste mogli. Otkrivate novog sebe – i tog novog sebe morate upoznati, zavoljeti i prihvatiti.
No, što god radili, nitko vas nije pripremio na ovo. Iako se ponekad osjećate izgubljeno, to vas ne čini lošim roditeljem.
Budite ponosni na sebe.
Budite zadovoljni svim postignutim.
Budite sretni, jer sreća nije odsustvo problema, već način na koji ih biramo doživjeti.
Dobar roditelj je sretan i zadovoljan roditelj. Zato ostavite malo snage i za sebe – koliko god to bilo teško.
Autor: Mirjana Zeko, mag. socijalnog rada i geštalt psihoterapeut pod supervizijom